Kroz Marove naocale

Guramo se medjusobno jedna od druge, a smeta mi sto me odgurujes, i tebi isto....Ne znam da li smo vise prijatelji?

Ponasamo se kao da jesmo, tako i mislimo, ali nas nesto ipak odaje... 

     Krenuli su tako, negdje ka jugu. Makar su tako rekli. Onaj prvi je mumlao, drugi jeo jabuku i govorio. Nisam volio ljude koji jedu i pricaju, podsjeca me previse na moju debelu mater, kucka. Nego, rekose samo da im treba koji hljeb i pasteta, za ostalo ce usput da se snadju. Dao sam im, ne zato sto sam dobar vec zato da mi ne bi kukali tu po sata. Ne volim ni te koji zavijaju i kukaju, reci brate sta ti treba, ako ima ima, ako ne, mrs. Ruku na srce nisu ni prvi koji prolaze ovim putem, naviko sam na take. U svom jadu i bijedi, grabe za novim pocetkom i boljim zivotom, al tek kad se nadju na novom startu, tek tad ce biti ljudi, ovo sad se ne vazi. 

     Sjecam se jednog debelog. Nije bio los, ono koliko sam ga ja mogo ocjenti, mada sta znas kaki su ljudi. Rece da je iz Krajine, nosio je samo litru rakije i par majica i gaca. Kaze ide u Crnu Goru, da radi na nekom hotelu, a na jesen za Novi Sad, ima neke rodbine tamo. Izbjeglo za vrijeme rata. Vidi se da voli popti, ne prosipa rakju dok toci u case, a i ne stedi. Kazu da su ti iz Krajine ljudine, na svoju ruku al dobri.  Nije htio od mene nista, sem da pijem sa njim. Nije mi tesko palo.
     Taman sam lego, da odmorim od rucka malo. Pokuca neko. Mrsko mi bi da otvorim pa sam se ucuto.Opet. Opet. JOs jednom. E tu sam popizdio, skocio i malo ne odvali ona vrata. neki zujov isto podebel al nije nas, vidi se. Ensuldigugutao jebo mater po sata, nije skonto da odmahujem glavom ko blesav. Niht, no no no. Ma kaki, ne konta on. Upro, mlati rukama, ne staje.Odusto sam, pustim ga u kucu pa nek uzme sta mu treba, vala nema sta ukrasti, a izgleda ko da ima vise od mene jedno sto puta. Prvo ode u wc. Pa se tu zadrza jedno 20 minuta. Reko jebo majku, sta radi tolko unutra. Izadje, ode u kuhnju, stade kraj frizdera, klimnem mu glavom, otvori ga, jede on. Prica coek nesto, ne kontam ga ja, al gledam u njega, makar tolko mogu. Izvadi on meni neke pare, tutnu u ruku, promrda je mlako i ode. Osto sam tu u cudu. Reko dobar coek neki. Otvori dlan a ono 5 evra....

   Bio je jos neki sto je radio u Njemackoj, al odavde su njegovi. Sa njim sam se isprico, vala bas nako. Osto je dugo, al nije htio da prespava. Ma dobar neki coek, vidi se. Malo smo i popli nas dvojca. Par casa, nekako je lakse i pricat onda. Ujutro kad sam priklonio ono sto smo pili i jeli, vidio sam da smo popli 5 litara i pojeli 3 kile prsuta, bog te mazo. Kako, ne znam.
     Evo ih i danas, vala svaki dan, nema dana da neko ne prodje ovda, a jos manje nesto ne zatrazi. Dobar je ovaj iz Krajine, nas coek. Ova dva bom i nisu, onaj popi i pojede i okupa mi se u kupatlu, potrosi vode i ostavi mi 5 evra, pu mater jebo svoju. Pa ne mogu namirti se tim kolko mi je pojeo. A i onaj, sto radio u Njemackoj, sve fino, svoj smo narod, al bom napi se i najede na moj racun, ma ni fala, ma nista. Ne moze kod svabe tako, nije svabo glup i zna svoje cjenti i postovati. Ne ko ja, budala. A i onaj nas, onaj iz Krajine, sta i on, mislio svoji smo pa ce se napti i najesti na moj racun, a kad je vidio da se ne nudim, brze bolje ode, kao mora ici, malo sutra.

Sve, nista, nekoga, nikoga. Mrzim jednog imenom i prezimenom i lazem da nije tako.

Ne prijaju mi ljudi, obicaji, reda radi. Neprijatno mi je od pogleda.

Zelim da volim, vjerujem. Ne mogu. Bojim se, imam razlog za to.

Imam previse repova, izbjegavam neke djelove grada.

Cekam novi pocetak, znam da nikad nece doci.

 Zelim otici, zli smo...

Gdje su nestali ljudi? 

Pitam se ponekada, sta nas to vuce naprijed, da li je za nas vezana neka nit koja vuce nase tijelo nekim pravcem, po nekom putu koji je samo nas. Da li postoje vec negdje zapisani planovi i u gramima odmjerena sreca za svakog od nas. Da li je sreca nasljedna poput sirokih kukova, bujnih grudi i celavosti? Kako to da su neki putevi u ravnicu a neki u planinu postavljeni?! 

Voljela bih da znam, da li nam je sreca unaprijed data, da znam da li ima smisla da se trudim.  Ponekad tako gledam slike svojih poznanika i vidim na njima radost, ljepotu, energiju, imanje... Ne zavidim, ne zelim to, ali... Ne mogu da se ne pitam, gdje onaj dio koji meni po iusu univerzuma pripada?! 

Evo priznajem, ja nisam sretna... 

POkusajete stati negdje na ulicu, gdje je prometno. Nepomicni ostanenite neko vrijeme. Ljudi ce vas zaobilaziti, neki ce da se ocesu o vas, neki da vas gurnu. Udarci ce stizati sa razlicitih strana, sa ledja, ti ce vas posebno iznenaditi, jer ih niste ocekivali.

Sada bih trebala zapoceti o tome kako je u zivotu tako sa ljudima, e pa necu, ne zato sto to nije istina, nego zato sto ne vec ta prica izlizana i previse je postala izgovor svakom za sve. Nisam ja, on je meni, mene, preko mene, oko mene, do mene. Hm, maalo je dosadno, zar ne?!

Da li se ikada osvrnemo za onim ljudima koje smo mi povrijedili, jer svi to radimo, htjeli ili ne da to priznamo, tako je. Milion puta sam i ja ogovara drugaricu koja me iznervirala, slagala da negdje ne mogu, jer mi se nije islo, svadjala se sa bratom, mamom...Sve je to nekome zasmetalo, jer cesto smo bili previse zaokupljeni sobom da zamaskiramo svoju laz pred dragim nam ljudima. Tacnije kao da lazemo dovoljno lose da to oni kojima je upuceno vide ali ipak ne. Da imati drustvo, prijatelje, skladan odnos sa ljudima u svom okruzenju, nije uvijek lako, ali ako stanemo na sekund, udahnemo duboko, pa tek onda odreagujemo, mislim da ce svijet biti jedno bolje i zdravije mjesto.

 Nije ovo neki vaau tekst, koji obara sa nogu, tacnije nije ni prosjecno dobar, ali je neophodan. Stvari koje radimo svaki dan koliko god da bile vazne, postaju mehanicke iako ne bi trebale,pa tako i odrzavanje veza sa ljudima.
Prisjetite se malo cesce svojih gresaka prije nego potrazite tudje, mislim da cemo tako prije postati ljudi. 

 Kazu da kad si mali odrasli su za tebe cudan pojavni oblik koji galami, daje poklone, skakilja te, cudno mirise dok te ljubi u obraz, bocka te bradom... Kazu da djeca ne pamte, da se ne sjecaju, da ne postoje situacije koje ne mogu da ostave tragove onda kada odrastemo.

 rodih se u pogresno vrijeme, onda kada sve ono sto si silno zelio da imas, a nisi mogao, postaje ili ostaje tvoja zelja i kada porastes, ili se sakrije u tebi ono mini ti, pa s vremena na vrijeme zagolica dusu. Desi mi se cesto taj nalet mirisa, sjecanja i osjecanja djetinjstva, prodje pa ostane praznina. Eh da mi je da mogu da ispravim to nesretno doba, da obrisem dogadjaje i vratim sunce. Mozda bi tada bilo ljepse i moje djetinjstvo. Nema tu krivca, takvo je bilo vrijeme, kazu. Da, objasni to djeci za koje su odrasli samo pojavni oblik koji galami, daje poklone, skakilja te, cudno mirise dok te ljubi u obraz, bocka te bradom...

    Voljela te je, o da. Jedino sam ja znala,znala raspoznati bol u njenom pogledu, tugu u njenom glasu,drhatavicu njenog tijela,koja ju je nosila miljama iznad neba i tresla o patos, tako silovito...Poslije toga nije ustajala, dugo, mozda i predugo. Sjecam se. Sjecam se onih modrih sjenki sto si joj kupovao, uvijek je govorila da su bile skupe...Uspio si da me natjeras na to, na to da zalim jedino bice koje cu ikada biti u stanju da volim...

     Jeseni dolaze, tope se snjegovi...Mjenjamo uloge i predstave kao sto to cine glumci, samo sto mi ne glumimo, mi zivimo.Bilo bi lijepo da je drugacije ali nije. Ti si svoju ulogu odigrao savrseno, sada igras u drugoj predstavi, drugi cinovi  i pauze, druga publika i aplauzi. Ali znaj, zavjesa padne i publika ode, onda ostaje samo mrak...

     Sjecam ga se, mozda mi se svidjao, pa se zato tako duboko urezao u moje pamcenje. Mogu jos uvijek da ga vidim kako stoji preda mnom, onako prljav i mrsav, crne rascupane kose i lica zutog kao svijeca. Jedino sto o njemu nisam znala je boja glasa. 

      Tu nadomak moje kuce, bila je jedna veika, bijela zgrada. Mi djeca nismo znali za sta je zapravo sluzila, ali nama je nekada bila tvrdjava, nekada crkva, cvjecara, ili jednostavno nase parce betona. Jedan dan je prestala to da bude, jedan dan, dosli su neki ljudi, mnogo njih. Sa jos vise stvari. Sarenilo se svega, nastala je graja od starackih povika i uzdisaja, djecijeg placa i smijeha i onog najglasnijeg, jecaja nemocnih ljudi. Mi smo ih radoznalo gledali, srca su nam lupala i govorila da je na pomolu neka nova pustolovina u kojoj cemo preuzeti uloge koje do sada sigurno nismo. Brzo smo se sprijateljili sa tom djecom, brkali im imena, a oni opet nasa, ali nam nije bilo vazno kako se ko zove dok igra traje. Dok nam oni pokazuju neke svoje igre ili se svadjamo o pravilima. Nekako se iz te mase uvijek izdvajao ON,(naravno mozda samo meni) djecak sa pocetka moje price. NE, nije on bio najljepsi ni najvjestiji, bio je jednostavno cudan i cutljiv, zaseban. Bio me je stid da pitam bilo koga kako se zove, znala sam da bi me zadirkivali, nisam htjela to. Nikada nisam ni saznala. Cesto bi ga neko pozvao da se igra sa nama, ja nikada nisam smjela, ali svaki put sam zeljela da bude u mom timu, naravno, on je uvijek odbijao igru. Jedan dan sam skupila hrabrost, kada nikoga naravno nije bilo tu, prisla i pitala ga kako se zove. Gledao me, nije odgovorio. Tada nam je prisla, cini mi se njegova majka, rekavsi:"Duso, on ne moze da govori." Nisam je pitala zasto, samo sam otisla. Nekoliko dana kasnije mi je prisao i dao mali drveni mac. TO je bio pocetak naseg prijateljstva. Svaki dan sam ga vodila na najskrovitija mjesta naselja, a on meni za uzvrat pravio sve moguce minijaturne predmete od drveta. Ja sam kao svaka prava djevojcica pricala, a on je klimao glavom. Pricao je ocima, doduse nekada nerazumljivo.Tada se moj svijet svodio samo na njega i rucak, koji sam svaki dan morala pojesti inace nema vani, a to je jednostavno bilo previse.On je bio prvi djecak u koga sam se zaljubila, prvi koga sam poljubila, pa pobjegla. On je bio mjerilo za djecake, dok nisam porasla i dok mi se nisu poceli svidjati momci.

     Jedno jutro sam cula neku graju, lupanje. Kroz prozor sam mogla da vidim rijeku ljudi koja odlazi niz moju ulicu. Nije mi dugo trebalo da shvatim sta se desava. Otisli su, svi, pa i on. Jedino sto je ostalo slika, koja svake godine sve vise blijedi, zato imam konstantnu potrebu da pisem o njemu, konstantnu potrebu da razmisljam. Bojim se da zaboravim, nesto tako cisto i nevino. Previse je dragocjeno.

Mozda, ali samo mozda, kada na tren zazmurim i udahnem duboko, ja sam negdje iznad, daleko, miljama iznad Limana, krovova, ljudi. Odjednom sve postane zaglusujuce tiho, kao kada voz prodje i ostane preglasna tisina u usima. Jel da?! Maloprije procitah citat koji kaze da ako zelimo odista biti sretni moramo imati nekoga sa kim tu srecu mozemo i da dijelimo... Ne znam, vise nisam sigurna u to. Tako kada odletim, na ta, divna daleka mjesta, sekundu prije tog ja sam najusamljenija osoba na svijetu... Do sada me niko nije odveo TAMO, osim mene same. Sta ako smo sami sebi dovoljni za srecu? Mozda i jesmo a da toga nismo svjesni...