Sjecam ga se, mozda mi se svidjao, pa se zato tako duboko urezao u moje pamcenje. Mogu jos uvijek da ga vidim kako stoji preda mnom, onako prljav i mrsav, crne rascupane kose i lica zutog kao svijeca. Jedino sto o njemu nisam znala je boja glasa.
Tu nadomak moje kuce, bila je jedna veika, bijela zgrada. Mi djeca nismo znali za sta je zapravo sluzila, ali nama je nekada bila tvrdjava, nekada crkva, cvjecara, ili jednostavno nase parce betona. Jedan dan je prestala to da bude, jedan dan, dosli su neki ljudi, mnogo njih. Sa jos vise stvari. Sarenilo se svega, nastala je graja od starackih povika i uzdisaja, djecijeg placa i smijeha i onog najglasnijeg, jecaja nemocnih ljudi. Mi smo ih radoznalo gledali, srca su nam lupala i govorila da je na pomolu neka nova pustolovina u kojoj cemo preuzeti uloge koje do sada sigurno nismo. Brzo smo se sprijateljili sa tom djecom, brkali im imena, a oni opet nasa, ali nam nije bilo vazno kako se ko zove dok igra traje. Dok nam oni pokazuju neke svoje igre ili se svadjamo o pravilima. Nekako se iz te mase uvijek izdvajao ON,(naravno mozda samo meni) djecak sa pocetka moje price. NE, nije on bio najljepsi ni najvjestiji, bio je jednostavno cudan i cutljiv, zaseban. Bio me je stid da pitam bilo koga kako se zove, znala sam da bi me zadirkivali, nisam htjela to. Nikada nisam ni saznala. Cesto bi ga neko pozvao da se igra sa nama, ja nikada nisam smjela, ali svaki put sam zeljela da bude u mom timu, naravno, on je uvijek odbijao igru. Jedan dan sam skupila hrabrost, kada nikoga naravno nije bilo tu, prisla i pitala ga kako se zove. Gledao me, nije odgovorio. Tada nam je prisla, cini mi se njegova majka, rekavsi:"Duso, on ne moze da govori." Nisam je pitala zasto, samo sam otisla. Nekoliko dana kasnije mi je prisao i dao mali drveni mac. TO je bio pocetak naseg prijateljstva. Svaki dan sam ga vodila na najskrovitija mjesta naselja, a on meni za uzvrat pravio sve moguce minijaturne predmete od drveta. Ja sam kao svaka prava djevojcica pricala, a on je klimao glavom. Pricao je ocima, doduse nekada nerazumljivo.Tada se moj svijet svodio samo na njega i rucak, koji sam svaki dan morala pojesti inace nema vani, a to je jednostavno bilo previse.On je bio prvi djecak u koga sam se zaljubila, prvi koga sam poljubila, pa pobjegla. On je bio mjerilo za djecake, dok nisam porasla i dok mi se nisu poceli svidjati momci.
Jedno jutro sam cula neku graju, lupanje. Kroz prozor sam mogla da vidim rijeku ljudi koja odlazi niz moju ulicu. Nije mi dugo trebalo da shvatim sta se desava. Otisli su, svi, pa i on. Jedino sto je ostalo slika, koja svake godine sve vise blijedi, zato imam konstantnu potrebu da pisem o njemu, konstantnu potrebu da razmisljam. Bojim se da zaboravim, nesto tako cisto i nevino. Previse je dragocjeno.