Kroz Marove naocale

Mozda, ali samo mozda, kada na tren zazmurim i udahnem duboko, ja sam negdje iznad, daleko, miljama iznad Limana, krovova, ljudi. Odjednom sve postane zaglusujuce tiho, kao kada voz prodje i ostane preglasna tisina u usima. Jel da?! Maloprije procitah citat koji kaze da ako zelimo odista biti sretni moramo imati nekoga sa kim tu srecu mozemo i da dijelimo... Ne znam, vise nisam sigurna u to. Tako kada odletim, na ta, divna daleka mjesta, sekundu prije tog ja sam najusamljenija osoba na svijetu... Do sada me niko nije odveo TAMO, osim mene same. Sta ako smo sami sebi dovoljni za srecu? Mozda i jesmo a da toga nismo svjesni...