Crni kaput na ulici
POkusajete stati negdje na ulicu, gdje je prometno. Nepomicni ostanenite neko vrijeme. Ljudi ce vas zaobilaziti, neki ce da se ocesu o vas, neki da vas gurnu. Udarci ce stizati sa razlicitih strana, sa ledja, ti ce vas posebno iznenaditi, jer ih niste ocekivali.
Sada bih trebala zapoceti o tome kako je u zivotu tako sa ljudima, e pa necu, ne zato sto to nije istina, nego zato sto ne vec ta prica izlizana i previse je postala izgovor svakom za sve. Nisam ja, on je meni, mene, preko mene, oko mene, do mene. Hm, maalo je dosadno, zar ne?!
Da li se ikada osvrnemo za onim ljudima koje smo mi povrijedili, jer svi to radimo, htjeli ili ne da to priznamo, tako je. Milion puta sam i ja ogovara drugaricu koja me iznervirala, slagala da negdje ne mogu, jer mi se nije islo, svadjala se sa bratom, mamom...Sve je to nekome zasmetalo, jer cesto smo bili previse zaokupljeni sobom da zamaskiramo svoju laz pred dragim nam ljudima. Tacnije kao da lazemo dovoljno lose da to oni kojima je upuceno vide ali ipak ne. Da imati drustvo, prijatelje, skladan odnos sa ljudima u svom okruzenju, nije uvijek lako, ali ako stanemo na sekund, udahnemo duboko, pa tek onda odreagujemo, mislim da ce svijet biti jedno bolje i zdravije mjesto.
Nije ovo neki vaau tekst, koji obara sa nogu, tacnije nije ni prosjecno dobar, ali je neophodan. Stvari koje radimo svaki dan koliko god da bile vazne, postaju mehanicke iako ne bi trebale,pa tako i odrzavanje veza sa ljudima.
Prisjetite se malo cesce svojih gresaka prije nego potrazite tudje, mislim da cemo tako prije postati ljudi.