Kroz Marove naocale

Pitam se ponekada, sta nas to vuce naprijed, da li je za nas vezana neka nit koja vuce nase tijelo nekim pravcem, po nekom putu koji je samo nas. Da li postoje vec negdje zapisani planovi i u gramima odmjerena sreca za svakog od nas. Da li je sreca nasljedna poput sirokih kukova, bujnih grudi i celavosti? Kako to da su neki putevi u ravnicu a neki u planinu postavljeni?! 

Voljela bih da znam, da li nam je sreca unaprijed data, da znam da li ima smisla da se trudim.  Ponekad tako gledam slike svojih poznanika i vidim na njima radost, ljepotu, energiju, imanje... Ne zavidim, ne zelim to, ali... Ne mogu da se ne pitam, gdje onaj dio koji meni po iusu univerzuma pripada?! 

Evo priznajem, ja nisam sretna...